Svima nam se nekad dogodi da završimo obrok sa osećajem da smo mogli stati i ranije sa jelom. Imam utisak I da sa jedne strane konzumerizam bombarduje ponudom svega svuda konstantno, a sa druge strane, mi sa naših prostora, od malih nogu učeni smo da ne valjamo onoliko koliko nam ostane hrane u tanjiru.
S tim u vezi i ja sam dugo živela u ubedjenju da sve što sipam treba I da pojedem I nisam ovo uverenje ni dovodila u pitanje baš dugo … sve dok nisam upoznala svoju dragu prijateljicu Sayaku tokom našeg života u Hong Kongu.
Naše prijateljstvo nije odmah počelo zajedničkim obrocima, već kroz “snack time” sa našom tada trogodišnjom decom. I dok su sve evropske mame (u koje I sebe ubrajam) brinule da li je njihovo dete došlo gladno iz vrtića, Sayaka nikada nije nudila svom sinu Shoti dodatni obrok posle boravka u vrtiću.
Kako smo postale bliže prijatljice, sve mi mame iz istog vrtića, dešavalo se da sve zajedno odemo I na večeru – bio je to popularni night out za mame . Na tim večerama uvek mi je zapadalo za oko da Sayakin tanjir nikada nije bio do kraja prazan – ona bi uvek bi nešto ostavila na svom tanjiru. I dok je uz glavni obrok redovno uzimala čašu vina ili dezert, nikada nije kombinovala oba.
Kasnije, kada sam se preselila u Japan, imala sam priliku da upoznam još desetak ljudi poput Sayake. Svaki put kada smo zajedno večerali ili ručali, svi su ostavljali nešto u tanjiru. Sećam se isto momenta kada su japanski konobari zgranuto reagovali kada je naš prijatelj iz Beograda naručio 300 grama bifteka po osobi…naša srpska posla.
I tako sam polako, živeći u Japanu, shvatila da postoji drugačiji pristup – pristup koji uči kako jesti svesno, slušajući svoje telo i kako shvatiti kada je dovoljno.
O čemu se zapravo radi?
U Japanu postoji jednostavan u isto vreme I dnevni I životni ritual pod nazivom Hara Hachi Bu, koji znači: “Jedi dok nisi 80% sit,sita.”
Hara hachi bu – filozofija iza tanjira
Ova praksa potiče sa Okinave, ostrva poznatog po ljudima koji žive najduže na svetu. Radi se o čuvenom ostrvu koje pripada plavim zonama i za koje ste verovatno čuli jer su na popularnosti dobile tokom poslednjih desetak godina. Pošto sam I sama posetila Okinawu,tokom našeg života u Japanu, otkrila sam da njihova tajna nije samo u egzotičnim super namirnicama, već u načinu na koji pristupaju hrani. Oni definitivno ne jedu da bi se zasitili do kraja – već stanu na vreme, ostavljajući prostoru i telu da diše.
U toj jednostavnosti krije se i tzv. wabi-sabi lepota – prihvatanje nesavršenog, nepotpunog, skromnog i prirodnog. Hara Hachi Bu nas podseća da hrana nije samo gorivo, već i prilika za povezivanje sa sobom, sa drugima i sa prirodom koja nam je daruje.
Zašto je važno stati na vreme?
Našem mozgu treba zapravo oko 15 minuta da shvati nakon početka obroka da više nismo gladni. Tako da nije neophodno da žurimo I pojedemo gomilu hrane samo zarad osećaja potpune sitosti već je potrebno da malo usporimo tokom obroka. Da jedemo smireno, sa pažnjom I naravno zahvalnošću.
Koji su benefiti sledovanja ove japanske filozofije?
- Lakši stomak i više energije nakon obroka
Sa druge strane meni lično palo je I sledeće na pamet – ako ste ikad gledali Novaka (naravno Djokovića) kako igra, a sa druge strane slušali kako bira da ima lagane obroke u prepodnevnim satima radi treniranja I igranja na mečevima, dobićete još jedan dokaz da japanska mudrost hara hachi bu pije vodu.
Kako da unesete Hara Hachi Bu u svoj život?
- Usporite – odložite escajg između zalogaja i osetite miris, teksturu i ukus hrane.Žvaćite sporije.
- Slušajte svoje telo – prestanite da jedete kada glad krene da nestaje, a ne kada ste potpuno „puni“. Budete li jeli sporije veće su šanse da uhvatite ovaj momenat koji kratko traje.
- Manje porcije, više pažnje – koristite manji tanjir, ali uživajte I budite prisutni u svakom zalogaju.
- Jednostavnost je lepota – ne morate imati savršen obrok, dovoljan je onaj koji vam prija i hrani vas. Nekad je dovoljan da obrok bude sastavljen samo od dve vrste namirnica.
- Eliminišite ometajuće faktore (ekran, knjigu, zaboravite multitasking) – ne postoji šansa da uz istovremeni rad uz obrok stavite akcenat na svesno jedenje.
- Uvedite sopstveni test sposobnosti kretanja nakon obroka – proverite nakon obroka koliko ste raspoloženi da se pokrenete. Ako bi mogli da prošetate ili zaigrate– velika je šansa da ste stali na vreme.
Hara Hachi Bu nije dijeta, već umetnost svesnog življenja. To je trenutak u kom biramo slobodu umesto kontrole, učenje umesto navike, istraživanje umesto rutine. To je mala, tiha odluka da brinemo o sebi – porciju po porciju.
Kada sledeći put sednete za sto, probajte da jedete kao Japanci – polako, smireno, prisutno i sa zahvalnošću. Možda otkrijete da je upravo ta mala promena put ka osećaju još veće lakoće, više energije i unutrašnjem miru.
Ako želiš da napraviš još jedan korak ka zdravijem odnosu prema hrani, dobiješ još praktičnih rituala, inspiraciju i podršku na tvom putu ka održivom zdravlju, kontaktiraj me I zakaži 20 minutne besplatne konsultacije kako bih ti predočila sve naše opcije za zajedničku saradnju.
Ps. Sayaka je naravno bila Japanka.